Ana je živjela pažljivo, tiho i disciplinirano. Godinama je radila duple smjene kao medicinska sestra, štedeći svaki dinar za učešće za svoj prvi stan. Sve je u njenom životu bilo uredno i pod kontrolom — za razliku od njenog brata Marka, koji je stalno bio u dugovima, problemima i lošim odlukama.
Tri mjeseca ga nije vidjela. Odbila mu je novi zajam i mislila da je to kraj njegovih molbi. A onda se te noći pojavio na njenim vratima — slomljen, prljav, očiju punih suza i straha.
Srušio se pred njom na koljena.
„Ana… molim te, spasi me.“
Strah joj je stezao grudni koš. Pomislila je na dugove, na zelenaše, na prijetnje. Ali istina je bila mnogo gora.
Markova šestogodišnja kći, mala Jana, bila je teško bolesna. Postojao je liječnik u Njemačkoj, specijalist koji možda može pomoći — ali operacija je skupa, eksperimentalna i bez podrške osiguranja. Trebao je novac odmah. Te večeri.
Ana je ostala bez riječi.
Da li mu može vjerovati?
Da li smije riskirati život djeteta?
Nije imala izbora.
Otišla je do bankomata i podigla sve — svu ušteđevinu koju je godinama gradila. Novac za budući stan. Komadić života koji je planirala.
Predala mu je kovertu.
„Ako si me slagao…“
Marko je plakao, zahvaljivao, obećavao da će sve vratiti. Nestao je u noći kao utvara.
Ana je ostala u mraku, moleći se da je učinila pravu stvar. A kada je ujutro krenula u pekaru, misleći da barem može disati, vidjela ga je — obrijanog, svježeg, nasmijanog.
I kako ulazi u „Grand Kazino“.
Srce joj se zaledilo.
Ušla je za njim, kroz teška staklena vrata. U dim, u mrak, u zvuk gubitnika. Našla ga je u separeu — nasmijanog, okruženog čipovima, s plavušom koja mu se smiješila.
„Marko.“
Tiho izgovorena riječ zaustavila je cijelu salu.
Marko se okrenuo i izblijedio. Ana je željela odgovor, željela razumjeti, željela vjerovati da je barem nešto od njegove priče bilo istina.
„Jana jeste bolesna… ali lagao sam za depozit. Mislio sam da mogu da udvostručim novac… da napravim čudo.“
Njene ruke su drhtale.
Obezbjeđenje je prišlo.
Ljudi su gledali.
Plavuša je kolutala očima.
A Ana je osjećala da joj se duša raspada.
Pristupila je stolu, uzela preostale Markove čipove i bacila ih na pod.
„Gotovo je.“
Posljednji put ga je pogledala, kao da gleda stranca. Onda je izašla na sunce, bez ijednog dinara, bez brata i bez nade koju je imala samo dan ranije.
A istina ju je pogodila jače nego izdaja:
Mislila je da spašava bolesno dijete.
Ali cijelo vrijeme pokušavala je spasiti bolesnog čovjeka.
