Jutro je počelo mirno. Upalio sam motor, provjerio retrovizore i pogledao svoju prekrasnu zlatnu retrivericu na suvozačkom sjedalu. Bella je uvijek voljela vožnje autom — sjedi mirno, gleda kroz prozor, ponekad stavi glavu na koljena. Poslušna, pametna, nikad ne stvara probleme.
— Pa, Bella, idemo obaviti poslove? — nasmiješio sam se dok sam pokretao auto.
Odmahnula je repom, ali umjesto da pogleda kroz prozor, zurila je ravno u mene.
Nakon pet minuta, njezin pogled postao je gotovo probadajući. Sjedila je, lagano nagnuvši glavu, ne skidajući pogled sa moga, kao da mi pokušava nešto reći.
— Hej, što je? — nasmiješio sam se. — Jesam li zaboravio upaliti žmigavac?
Odgovorila je lajanjem. Ne kratkim upozoravajućim „av“, nego glasno i uporno, kao da se prepire sa mnom.
— Smiri se, Bella, — rekao sam, baceći brz pogled na cestu. — Što ti je?
Ali nije se smirila. Lajanje je postajalo sve češće i glasnije, a ja sam počeo gubiti strpljenje. Obično u autu šuti, ali sada… kao da je nervozna.
— Jesi li gladna? — pokušao sam pogoditi — ili samo želiš spavati?
Bella nije reagirala na riječi. Samo se lagano nagnula prema naprijed i nastavila me gledati. U njezinom pogledu bilo je nešto što me činilo nelagodno.
— Slušaj, već me plašiš… — rekao sam i lagano joj prešao dlanom po glavi, ne skidajući ruku s volana.
I tada sam primijetio. Njezine oči nisu gledale samo mene… gledala je nešto drugo, vrlo strašno. Naglo sam zaustavio auto i vidio… 😱😱
Pažljivo sam vratio ruku na volan, ali osjećaj nelagode nije nestao. Bella je još uvijek sjedila, ne trepnuvši, gledajući ponekad mene, ponekad dolje prema papučicama.
— Što je tamo dolje? — automatski sam pogledao dolje, iako nisam puno vidio s mjesta vozača.
Ponovo je glasno lajala, zatim usmjerila pogled prema cesti, kao da me potiče da donesem odluku. Nisam je nikada vidio tako upornu.
— Dobro, dobro, — promumlao sam i oprezno skrenuo na rub ceste.
Kad sam stao, izašao sam i otvorio haubu, ali na prvi pogled sve je bilo u redu. Onda sam pogledao ispod auta. Ispod prednjeg kotača, mutna tekućina polako je kapala na asfalt.
— Kočnice… — izdahnuo sam.
Sjeo sam, prstima dodirnuo kapljicu — miris je potvrdio moje sumnje. Jedna od kočionih cijevi bila je pocepana i tekućina je izlazila na cestu.
U glavi mi je prošla misao: da sam nastavio voziti, posebno na autocesti, kočnice bi mogle potpuno otkazati.
Podigao sam glavu i pogledao Bellu. Sjedila je na suvozačkom sjedalu, lagano okrenuta prema meni, mirna, ali pažljiva.
— Pa dobro, djevojčice, danas si moj čuvar anđeo, — rekao sam i pomazio je po glavi.
I tek tada sam shvatio da ti čudni lajevi i pogled nisu bili kapric — upravo nam je spasila život.
