U podnožju velike planine živjela je Stara Kornjača koja je, uprkos godinama i sporom koraku, imala jedan veliki san — popeti se na vrh skriven oblacima. Dok su je druge životinje ismijavale, plašile ili obeshrabrivale, ona je tiho napravila svoj prvi korak.
Zec ju je vrijeđao zbog sporosti, Lisica ju je uvjeravala da je put suviše opasan, a Vrana se rugala tvrdeći da na vrhu nema ničega vrijednog truda. I dok je šuma odjekivala podsjesima, Kornjača je nastavila naprijed — sporo, ali nepokolebljivo.
Dani su prolazili, prepreke su postajale sve teže, a ona sve umornija. Ali visoko iznad njih, moćni Orao pratio je svaki njen korak. Nije joj se smijao. On je vidio ono što drugi nisu — snagu njenog upornog srca.
Kada je Kornjača došla do procepa koji nije mogla prijeći, po prvi put je posumnjala u sebe. I tada se pojavio Orao. Umjesto da je osudi, pružio joj je krila svoje podrške, prenio je preko ponora i podsjetio je da joj snaga nije u brzini, nego u istrajnosti.
Ohrabrena, nastavila je sama. Njena putovanja bilo je sporo i teško, ali nakon mnogo dana stigla je na vrh. Pogled koji ju je dočekao bio je nagrada za svaki njen korak.
Kornjača je dokazala da put pripada onima koji idu dalje — bez obzira na tempo.
Pouka:
Ne važi koliko si spor, koliko ti drugi sude ili koliko prepreka stoji pred tobom.
Važno je samo da ne odustaneš.
