Sud je odlučio: kriv ste i osuđeni na doživotni zatvor,“ — izjavio je sudac, pregledavajući spise.
„Ima li optuženi posljednju riječ?“ — dodao je nakon sekunde.
Čovjek u narančastoj zatvorskoj odjeći podigao je pogled. Glas mu je drhtao:
„Vaša Ekselencijo… imam samo jednu molbu. Želim vidjeti svog sina. Rođen je dok sam već bio u zatvoru. Nikada ga nisam držao u rukama.“
Sudnica je utihnula.
Sudac je pogledao stražare i lagano kimnuo. Vrata su se otvorila.
Ušla je mlada žena, umorna, ali dostojanstvena. U rukama je držala dijete.
Prišla je bliže, a stražari su pažljivo skinuli lisice zatvoreniku.
Čovjek je uzeo bebu, držeći je kao nešto sveto.
Suze su mu klizile niz lice — prve nakon mnogo godina.
Zagrlio je dijete i šapnuo:
„Oprosti mi… oprosti mi…“
Nitko se nije pomicao.
Sudac, porota, stražari — svi su šutjeli.
Čulo se samo tiho disanje djeteta.
A onda… nešto neočekivano.
Čovjek je podigao glavu.
„Moram reći istinu,“ rekao je tiho, ali odlučno.
„Nisam ja ubio tog čovjeka. To je bio moj brat. Bio je pijan tog dana. Nisam ga mogao prijaviti… preuzeo sam krivnju na sebe.“
Šapat se razlio sudnicom.
Sudac je problijedio.
Žena je stisnula dijete uz sebe, dok su joj oči bile pune suza.
„Mislio sam da ću moći živjeti s tim,“ nastavio je, „daleko od svih, daleko od svog sina. Ali sad kad ga držim… shvaćam da je istina jedino što mu mogu ostaviti.“
Sudac je odgodio ročište.
Tjedan dana kasnije slučaj je ponovno otvoren.
Fotografija snimljena tog dana obišla je cijeli svijet — čovjek u zatvorskoj odjeći, s djetetom u naručju.
U tom trenutku, više nije bio osuđenik.
Bio je otac.
Čovjek koji je napokon imao hrabrosti da kaže istinu.
